subota, 09.06.2007.

I don't mind...mind, don't have a mind...

Dakle...i aheeem...vasa Emelie (koja je naravno, OPET mijenjala ime) je (mozda) dosla natrag da vas uveseljava svojim uber reatrdiranim pričama iz svog uber retardiranog života...ali što ćete, netko mora biti i debil. nut
Dakle, gledam ja ovaj svoj blog i mislim: jbt e, kako goticharsko-depresivni dizajn...jesuse antikriste...WHAT THE HELL WAS I THINKING???
Moram nabaviti neshto bijelo...i sa cvjetićima. Ljubistačim. Ljubičicama -.-
U zadnje vrijeme...ne sjećam se što se dešava...kraj je školske, želim spalit školu i tako to...
Anyways, idem nastaviti Bogu gubiti dane pišući određene sadržaje koje mlađi od 18 ne bi trebali čitati.
Bwahahahaha smijeh
So long, suckers dead
- 13:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 31.01.2007.

*** Andiry ubija malo kopile

Još jednom je pokušala pokupiti sve vlasi kose koje su ispale u umivaonik. Bilo ih je toliko puno. Grimizna boja u tragovima raspršena po bijelim plohama počela se sušiti. Namrštila se, nije joj se to sviđalo. Bit će ih teže očistiti prije nego što oni dođu doma.
Ubijala ju je bol u donjem dijelu trbuha. To malo stvorenje koje je disalo i raslo u njenoj utrobi. Taj mali izrod, malo kopile, mali gad.
Nije ga željela, no on je želio svoje malo kopile. Njoj se gadila i sama pomisao na porod. Na svoju proširenu pičku i nešto malo, krvavo i kopilasto kako izlazi iz nje dok ona čupa žile od bolova.
I on bi bio uz nju, zasigurno. Dao bi joj svoju rukicu, kao svaki dobar otac. Skašila bi mu je, samljela i dala njegovom kopiletu da pije umjesto njenog mlijeka.
Nije voljela ljudima pričati svoju životnu priču. Smatrala ju je predugom za 17-godišnjakinju. Ali kako je samo bio dobar okus njegovog kurca u njenim ustima. Razum je poricao, no svaki put kad bi se impulsno sjetila, poželjela bi ga opet. Njena pička imala je vlastitu volju.
I sve u svemu, sve oko i nakon svega, svodilo se na jedan jedini sirovi, osnovni instinkt. Požudu. Tjelesno-sexualno zadovoljstvo.
K vragu i s tim kopiletom!
Ali barem nije AIDS. Testirala se, naravno. Željela je znati je li joj gad ostavio još koji suvenir osim malog čudovišta.
K vragu i s njegovim kurcem!
Ali bio je to dobar kurac. Velik, uvijek nabrekao, izdržljiv i pun sperme. I nije baš posve žalila…mozak njezin jest, no prejebana pičkica…to je već druga stvar…
K vragu i s pičkom!
Gramzljivom, ofucanom, odavno previše izdrpanom. Uvijek izbrijana, glatka, primamljiva i nepresušna. Ukusna, često su joj znali govoriti. Tako su obožavali njenu pičku.
No ona je bila njena. I mogla im ju je uskratiti kad god bi joj palo napamet.
Tresla se. Zapalila je cigaretu. Mahnito uvukla. Nikad prije nije pušila, ali dok je bila trudna…po 2 kutije dnevno. Minimalno.
Željela je da kopile iziđe iz nje deformirano, jadno, kužno i zauvijek obilježeno. Je li bila okrutna?
K vragu i s okrutnošću!
Nije ona bila okrutna. Samo je željela da joj nikad nije ni napravio to malo monstruozno biće. Pokušavala ga se riješiti, no nisu joj dopuštali da izlazi van iz kuće. Sklonili su sve tablete, pilule i čajeve od nje.
Ipak…napravili su jednu malu, sitnu, no sasvim dovoljnu pogrešku…
Ostavili su je samu na 10 minuta. A ona je učinila ovo, ona je učinila sljedeće:
Izrezala je svu svoju predivnu, afroditsku, plavu, dugu kosu. Ostali su kratki, ružni čuperci. Nije ju bilo briga.
Uzela je i pincetu. Uspjela ju je sakriti u gaćice, točnije u pičku kad su pokupili sve oštre i polu-oštre stvari i stavili ih pod ključ.
Igrala se s njom. Prvo si je malo skratila žile, učinilo joj se prikladnim. Bile su nekako preduge, preplave i preiritantne. Morala ih je gledati svaki dan. Malo ih je samo probušila i iskopala. Ništa previše strašno…
Izbola si je i trbuh. Jako, u samu maternicu. Derala se i vrištala: „UMRI MALO KOPILE, UMRI ZAJEDNO SA SVOJIM OCEM!!!!!!“
I sad je krvarila. Jako je krvarila, a psihodelični osmijeh osijavao joj se licem.
Umrijet će.
A ako ju i spase, neće biti kopileta.
Bit će u sanatoriju. Ako se i oporavi, i ne bude više luda, glumit će. Glumit će da jest i ostati tamo do kraja života.
Neće više biti mala, lijepa Andiry, slatka djevojka neobičnog imena, neobičnih navika, neobične, krvareće purpurne pičke.
…
Andiry, što si zaboga učinila???
Ubila si svoje dijete, ubila si sebe.
- 22:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Dakle, NAPOKON novi post

Iskreno se ispričavam svim svojim (malobrojnim) fanovima zbog ove dugotrajne stanke. Obećavam da ću odsada pisati redovito.
Dakle, odlučila sam malo promijeniti namjenu ovog bloga. Neću vam više pisati samo "Emeli the Strange" već i druge degenerične izbljuvotine mog uma. Znači, sada ide prva od njih.
Neće se svima svidjeti, zapravo...mnogima se neće svidjeti zbog izvanredne morbidnosti.
Stoga moram staviti i upozorenje...za sve koji imaju manje od 14...
Molila bih da ne čitaju postove označene sa tri zvjezdice na početku, tj. ovako: ***
Zbog sadržaja neprimjerenih njihovoj dobi.

- 22:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.12.2006.

"Emeli the Strange" epizoda 4: Osvrt...Obrt...Okrt...što se još rimuje s osvrt???

Predgovor: Dakle, ova epizoda je malo drukčija od ovih na koje ste navikli. Ovo zapravo pišem više za sebe, i ako vas se ne čita, ne morate.

2006. Isuse, čini mi se kao da je prošla cijela vječnost od posljednje Nove godine. A otad se dogodilo toliko toga. '06. obuhvaća fragmente 8. razreda, koji mi tada nisu značili gotovo ništa, ali sada kad se osvrnem znače mi toliko mnogo. Koja su to vremena bila. I ljeto, mukotrpno, teško ljeto…ali kad je završilo osjećala sam se preporođenom. Onda je došla srednja škola. Isuse, tu je stvarno bilo svega. Od kronične depresije do hiperaktivno napušene usplahirenosti i radosti (iako uopće nisam bila napušena).
Ukratko, najsretnija i najtužnija godina mog života.
A kako se osjećam upravo danas, na Staru godinu?
Ne bih vam znala reći. Osjećam se užasno napaljeno, što nije ništa neobično, no ono što je posve izvanredno jest da se osjećam totalno emo. Emo depresivno. Mrzim biti takva. Ne mrzim emo ljude, ali mrzim sebe kad se tako ponašam. Od ranog jutra sam se takva probudila i sad…ne mogu prestati iti blago depresivna. Melankolija me izjeda…prožima i glatko ubija.
Za sve je kriv Lithium. Stoga ću vam staviti i tekst te lijepe pjesme. A čak je mogu otpjevati…hehe…

Lithium- don't want to lock me up inside
Lithium- don't want to forget how it feels without
Lithium- I want to stay in love with my sorrow

oh but God I want to let it go
come to bed, don't make me sleep alone
couldn't hide the emptiness you let it show
never wanted it to be so cold
just didn't drink enough to say you love me

I can't hold on to me
wonder what's wrong with me

Chorus:

Don't want to let it lay me down this time
drown my will to fly
here in the darkness I know myself
can't break free until I let it go
let me go

Darling, I forgive you after all
anything is better than to be alone
and in the end I guess I had to fall
always find my place among the ashes

I can't hold on to me
wonder what's wrong with me

Chorus:

but God, I'm gonna let it go…
- 12:51 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.12.2006.

"Emeli the Strange" epizoda 3: Božićni duh me pokušava ubiti u snu

Dakle, kao prvo, s pozamašnim zakašnjenjem, svima koji ga slave, čestitam Božić smijeh
Božićni dani u mojoj obitelji protekli su prilično dobro (naravno, ako izostavimo par…mhm… sitnica)
Na božićno jutro, probudila sam se sva izmrcvarena i jadna, a u glavi mi je tutnjala takva bol kao da mi je netko cijelu noć skalpelom i drugim operacijskim spravama i pomagalima masakrirao mozak.
Nakon što sam pojela svoj doručak, uslijedilo je otvaranje darova.
Moja stara je popizdila kad je skužila da sam ja svoje otvorila još u ponoć, pa se naljutila i poslala me u sobu jer kršim, oh, tako svetu obiteljsku tradiciju.
Otac je inače ateist, ne vjeruje ni u što i ne slavi ništa.
Za pola sata se pojavila, smirena, ulickana i dotjerana…iako joj se zelena šminka na kapcima nije slagala s nekim kričavim narančastim ružem. Ali nisam joj ništa rekla.
Naime, pitate se, pa gdje se to ide…pa ide se u jednu ustanovu…kojoj presveto ime neću napisati velikim slovom jer to definitivno ne zaslužuje.
U cRKVU.
A tamo je bilo nadasve zabavno i nezamorno. Gospodin svećenik Onaj-Koji-Ne-Smije-Biti-Imenovan je stajao na vratima i čestitao Božić svima koji su dolazili, sa svojom trbušinom kao u 13. mjesecu trudnoće (toliko o neumjerenosti u jelu i piću)
Dakle, prvo je sve bilo ok. Razveselilo me baš, cijela ta atmosfera. Lijepe božićne pjesme, zvukovi klavira i gitare, rascvrkutani ljudi…mislila sam ostati u cRKVI barem do evanđelja.
I jesam. Kad je prošlo evanđelje, baš sam se spremala otići kad me mater uhvatila za ovratnik jakne.
„Emelia…šta misliš di ćeš?“
„Pa van, zagušljivo mi je, ne mogu disat.“ šturo sam joj odvratila, šapčući i komično gestikulirajući rukama.
„E nećeš. Stoj tu di jesi.“ spustila mi je i natjerala da ostanem.
Onda je počela noćna mora. Mr. Onaj-Koji-Ne-Smije-Biti-Imenovan započeo je propovijed. Nešto o tome kako ne smijemo propuštati nedjeljne svete mise i dolaziti u crkvu samo jednom na godinu. I razmišljam ja tako bijesno, mukotrpno, crveneći se ko rak: Ma da. Baš je tebi do toga hoćemo li mi dolaziti ili nećemo. Tebi je do lemozine, naravno. Dođite, ljudi!! Na misu!! Dajte love, fali mi za novi BMW!! Hehe, ma predivno. Inače, zanimljivost o dotičnom gospodinu Neimenovanom…jednom prilikom uhvaćen je s gospođom prostitutkom u autu. Racija ih uhvatila. I jedan mještanin ga ispred svih savjetuje:
„Pa tu ti racija svaku drugu noć. Pa kako nisi znao, trebao si ju odvesti malo dalje, u šumu, u grmlje…“ da, grmlje…mislim se ja…
Nakon njegove propovijedi obećala sam si da ću uzeti barem nekoliko Andola. No to nije bilo potrebno, jer smo se svi pogušili. Naime, nadrogirao nas je onim jebenim, smrdljivim tamjanom.
I baš njemu i svima njemu sličnima u inat, odlučih pojesti hostiju. Iako se nisam ispovjedila, hahahahaha, već dobre dvije godine.
Dođe on do mene, trpa mi gotovo bezbojni medaljončić u usta s jednoličnim „Tijelo Kristovo“, a ja se zaderem „Amen!“ s psihotičnim smiješkom na usnama. I pojedem je. Uopće nije bila ukusna. Uopće nije imala okusa. Bila je bezveze. Smeće. Sranje.
I zato sam ja napravila smrtni grijeh???? Zato će vaša Emeli gorjeti u paklu??? Zbog hostije koja uopće nije bila ukusna???
Bila sam uvrijeđena. Digla sam nos i kad je poslije pjevanja himne, što je bio najbolji dio cijele mise, napokon rekao „Idite u miru.“, zaderah se žareći se od sreće „Bogu hvala!!!“
Kad sam došla doma…ne sjećam se što sam radila…popodne smo hodočastili po gostima. Kod prvih sam se najela, kod drugih prejela, a kod trećih zamalo sve povratila natrag u tanjur. Zato djeco, kad vas vaši domaćini pristojno nude: „Ma uzmi još jedan kolačić, hajde, hajde, ne srami se…“ onim svojim medenim, sladunjavim glasom, samo što vas ne počnu štipati za obraze, a vi cijeli zeleni, gutajući slinu, suzdržavate se da mu posred face ne istresete cijeli sadržaj želuca uključujući i predivne želučane sokove…osjećajte se slobodnima glasno i jasno reći: „Daj odjebi!!!“
S ovim, završavam još jedno javljanje. Nastavak slijedi…
Vaša, sa Štovanjem se bilježim
- 15:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.12.2006.

"Emeli the Strange" epizoda 2: Nekog ću kastrirati i to u jako skoroj budućnosti

Hm, evo javljam vam se, onako…već je prošlo tjedan dana od prvog i zadnjeg posta…doista bih htjela pisati o nečem pametnom, ali trenutačno nisam u stanju misliti. Moja privatna romantično-tragična melodrama doma se nastavlja. Stvari su se još više zaplele, ispreplele i sjebale…(da mi oprostite na izrazu) Život mi sve više počinje sličiti na humorističnu seriju. I to jako, jako lošu. Znači…„Emeli the Strange“
epizoda 2

Dakle, lijepo subotnje jutro. Budim se i razmišljam što bih danas mogla raditi. Umirati od dosade, krepavati od dosade, ili se objesiti od dosade…pa, moja draga mamica znatno mi je olakšala taj izbor. Uleti u moju sobu, razljućeno, podrugljivo cvrkućući...
„Emelia, našli smo ti još poruku od nekog tamo lika. Kaže ti ljubice moja volim te, ali strah me da me ne optuže da pedofiliju…“
Još je nešto rekla, no u trenutku kad je spomenula riječ pedofilija, sluh me izdao. Želudac mi se skvrčio u lopticu, a grlo mi se stisnulo kao majica u pranju. Znate, imate XL, dobijete S.
Malo sam razmišljala što da kažem, a kad sam se pojavila u dnevnom boravku, moj dragi tatica, prvo mi je očitao bukvicu i tražio objašnjenje.
„Ma to je samo neki lik sa chata. Upoznala sam ga ja odavno. On, tako ponekad meni šalje te svoje glupe poruke, ali ja se uglavnom ne obazirem na njih…“ što uglavnom i jest istina. A tko je misteriozni dečko?
Dosadni student medicine koji me opsjeda porukama kako me voli i hoće ženit, a zapravo me nikad nije ni upoznao uživo, samo vidio na slici. Potajice sam mu poslala poruku da me ostavi na miru jer mi starci čitaju poruke, i da me uvalio u samo takva sranja.
I sutradan…dođe otac, opet moramo razgovarat. Vadi mobitel iz ladice…(znam gdje ga skrivaju od mene)
I vidim nova poruka od njega, citiram: „Ma šta ti mama i tata čitaju? Ja samo znan da te puno volin i da neću napravit baš ništa što ne želiš i dok ti to ne poželiš…Dado…volim te…“
I eto, moj dragi tatica ima ne toliko suludu teoriju da je nemoguće da mi takvu poruku pošalje netko tko me nikada nije u životu vidio i misli da ja nešto mutim s njim. A ja mislim: Che debil, u koja me govna uvalio, imbecil jedan kretenski…“ i pritom se pušim od pare.
A moja, uvijek dovitljiva, moja najdraža mater me nagovori da mu pošaljem ovo tu: „Poruke. Provjeravaju mi svaku poruku. Usput, ajde pošalji sliku, moja mama te hoće vidit.“ i ja na to pritisnem Send.
Inače, dotični za sebe tvrdi da je bezobrazno zgodan i lijep, ali, oh, kad se radi o slikicama, uvijek se nešto izvitlava. I sve poruke šalje oko 3 ili 4 ujutro. I zapravo ne želim znati zašto.
Sad je otac totalno razočaran u mene, misli da mu se najdraža kćer smuca s tko zna kim sve ne…i vjerojatno neću smjeti van do 18. Možda i do 20, ako se ovako nastavi.
Baš će mi biti veselo. Postat ću sotonist, slušat ću Knedl of Shit, rezat ću si žile, biti aseksualna i završiti u Vrapču.
S ovim nimalo očajničkim mislima završavam svoje javljanje.
Vaša, sa Štovanjem se bilježim.
Čitajte me u sljedećem nastavku „Emeli the Strange“.

P.S. jednom ću vam napisati epizodu 1. Možda. Dotad, hvatajte konce. Ili konopce, što vam je već draže.
- 13:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.12.2006.

Brushing my mind...

U redu…napravih ovaj blog jer me ubija nadnaravna dosada. Naime, u kazni sam, ne smijem se maknuti iz kuće, mislim da čak ne mogu ni u dvorište. I pošto ću u kazni biti cijele praznike, a možda i do kraja školske godine, računajte s tim da ću vam odsad redovito dosađivati i pokušati isprati mozak svojim morbidno-uvrnutim idejama i razmišljanjima. Nemojte ni pitati što sam, zab(l)oga, tako gadno zabrljala. Samo želim zaboraviti na to. Ne želim se sjećati. Ne želim pričati o tome. Tako da se nemojte ni truditi. Točka. Sad idem. Nadam se da ništa ne padate…ako ste u školi…a ako niste…ako niste, tko vas jebe. Ja ne. smijeh
Ma šalim se ljudi. Šalim.
- 16:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #